#Bukmarker

Prikaz „Prebivališta“: Priče zbog kojih verujemo u nežnost i senke od kojih se ne može pobeći

Dobitnica Pulicerove nagrade za književnost Džumpa Lahiri napisala je zbirku kratkih priča „Prebivališta“ u kojima je sitnim i nenametljivim prikazima iz svakodnevnog života opisala onaj njegov deo koji ne primećujemo, pored kojeg prolazimo, koji često zanemarujemo, a koji nas određuje. Umirujućim tonom, bez previše reči, prikazuje nam jedno univerzalno „prebivalište“ – prostor koji uokviruje naš život, ljude koji u tom prostoru borave i svojim prisustvom na naše živote utiču. Ti ljudi bude u nama želju za dodirom, privlače nas da prisluškujemo njihove besmislene rasprave, bude nas, zovu da se radujemo novom danu, sendviču iza ugla, poljupcima u obraz. Zbog njih verujemo u nežnost.

Ove crtice iz svakodnevice, razbacane, mogu se čitati svaka za sebe. Međutim, kada se slože, poput delova neke slagalice, one čine jednu sveprožimajuću celinu života. Priče opisuju krajnje svakodnevne situacije, koje se dešavaju na blagajni, na bazenu, u apoteci, na selu, u čekaonici, u knjižari…

Nepretenciozno, autorka nam pokazuje da su i naši životi takvi. Njih upravo čine: šetnja psa, odlazak kod manikira, rasprava prijatelja, nedopustive reakcije, propuštene prilike, roditelji koji ne staju u odbranu, deca koja šaraju po belim garniturama…

Piše nam ona i o porodici, kaže da se od senke godišnjeg doba i od senke vlastite porodice ne može pobeći. Piše o porodici koja je nije razumela tokom odrastanja i koja će je usađenim prekorima ograničavati i kao odraslu.

Džumpa Lahiri posmatra, ona vidi sve događaje na mikroplanu koji možda neće izazvati nikakav tektonski poremećaj niti revoluciju, ali koji naše dane boje dobrim ili lošim momentima. Šta je drugo život, do njihov zbir.

Čujem zvuk brbljanja i zadivljuje me naša potreba da se izrazimo, da se objasnimo, da razgovaramo jedni sa drugima. Podjednako se divim i jednostavnom sendviču čoveka kod koga redovno kupujem. Dok ga jedem sedeći na suncu, čini mi se kao da je sveta hrana, i znam da me ovaj moj kraj grada voli.



… Napolju je užasna buka: huk vetra i mora, tresak koji guta sve, a ja se pitam zašto nas takva uznemirenost tako umiruje.

Autor: Amare Librum
Izvor: bookhub.rs